Zvonko Šešić, planinar iz Podružnice Jankovac iz Osijeka je 1938.g., na terasi prvog planinarskog doma na Jankovcu snimio planinare iz Daruvara

Povijest

Ideja o začetku planinarskog djelovanja u Daruvaru javila se još 1931. pa se tako na požutjelim stranicama planinarskog časopisa može pročitati kako je 28. listopada1931. godine održan sastanak na kojem je osnovan privremeni odbor koji je trebao sve pripremiti za osnutak Hrvatskog planinarskog društva podružnica Vrani Kamen.
Naime, u to vrijeme postojalo je samo Hrvatsko planinarsko društvo sa sjedištem u Zagrebu, a u svim drugim mjestima osnivale su se podružnice. Sastanku je prisustvovalo 30 članova, a na čelo tog odbora imenovana je gđa. Marija ud. Majer, a koliko je to bilo neobično za ono doba, govore rečenice iz članka: „Značajna i napredna je pojava, da na čelu ove podružnice stoji planinarka, što je jamačno jedinstven slučaj, ne samo kod nas nego i u drugom kulturnom svijetu“. H.P.D. središnjica srdačno pozdravlja svoje sestre i braću u Daruvaru i želi im najbolji uspjeh.“ (Hrvatski planinar, 11/1931.)

Osnivačka skupština Hrvatskog planinarskog društva, podružnica Vrani kamen održana je 2. travnja 1932. godine, a valja zabilježiti da su prvi osnivači društva bili: Dragutin Eberhart, predsjednik, Ivo Bolčić, podpredsjednik, Lujo Spodnjak, tajnik, Đuro Prpić, blagajnik, Marija, ud. Majersky, odbornica, Dragutin Pollak, odbornik, Franjo Medek, odbornik, Ljubomir Vladen, odbornik. Već iduće godine uređeno je sklonište u lugarnici pod Poganim vrhom, a 1934. godine podignuta je 13 metara visoka piramida na Petrovom vrhu.

Dom nestao u plamenu

Uskoro se rodila ideja o izgradnji doma na istom mjestu koji je 28. svibnja 1939. godine velikom planinarskom svečanošću i otvoren. Nažalost, dom je bio kratkog vijeka jer je nestao u plamenu 1942. godine. Dugo je trebalo da se u poslijeratnom razdoblju obnovi rad daruvarskih planinara.
Iduće su godine obilježene uspješnim radom. Ponovno je podignuta drvena piramida na Petrovom vrhu, organizira se veći broj izleta i raste broj članova. Ipak, glavne aktivnosti vezane su za ponovnu izgradnju doma koji je zbog nedostatka sredstava otvoren tek 1964. godine povodom obilježavanja 90. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj.

Sjajne su to godine za naše društvo. Zapisi tako govore o čak 540 članova u 1960. godini kao i da je iduće godine društvo nagrađeno Zlatnim odlikovanjem Planinarskog saveza Jugoslavije.

Dugogodišnja stagnacija

Nakon uspješnih godina, 1966. godine nastupa potpuna stagnacija koja traje čak 15 godina. Dom se iznajmljuje ugostiteljima i sve više propada, a s njim se gasi i rad društva koje 1981. godine gotovo nestaje. Ipak zalaganjem starijih članova ponovo se pokreće rad i nastupa jedno od uspješnijih doba u povijesti našeg društva. U proljeće 1983. godine počinju veliki radovi na obnovi doma. Gradi se vodovodna mreža i popravlja se krovište, a ponovno otvorenje, već treće u povijesti doma, održano je 27. srpnja 1984. godine. Idućih godina dom dobiva telefon, pristupna cesta se u cijelosti asfaltira, uređuje se skijalište i postavlja vučnica, a neposredno pred rat, dom je u cijelosti uređen. Istodobno jaka je i izletnička aktivnost, pa se tako uz brojne izlete po Hrvatskoj odlazi i na Triglav, Visoke Tatre, Krkonoše, Durmitor te splavari na Tari.

Agresija na Hrvatsku u potpunosti prekida rad zbog koje tek 1993. godine ponovo počinju normalne aktivnosti. Budući da je u domu i dalje HV, društvo se uglavnom usmjerava na organiziranje izleta. U razdoblju do 2000. godine gotovo da i nema planine koju nismo posjetili. Najznačajniji su svakako šestodnevni prelazak Velebita od Oltara do Paklenice 1999. godine, te dva uspješna uspona na Mont Blanc 1995. i 1998. godine. Tom prilikom Julijus Kolaček postao je prvi naš član koji se uspeo na, u to vrijeme smatranu, najvišu europsku planinu.

Najuspješnije godine

Odlaskom HV iz doma 1995. godine, on ponovno postaje pristupačan. Nakon temeljitog uređenja i obnove u studenom iste godine, uslijedilo je još jedno otvorenje doma, koji je od tada stalno otvoren te služi kao baza za izlete po našem gorju. Tih desetak godina svakako su jedne od najuspješnijih u dugom postojanju društva jer su obilježene stalnim radom na domu i brojnim izletima po Hrvatskoj i inozemstvu – Tatre, Karpati, Bosna, Slovenija i sl.
Osim tih uspona sklopljena su i prijateljstva s mnogim drugim društvima koja su se održala i do današnjih dana. Bilježimo još jedan uspješan uspon na Mont Blanc, a naša članica Nada Novotni uspješno se popela i na najviši vrh Afrike-Kilimanjaro.
Ponovno se ponavlja poznata priča. Postupno se smanjuje broj članova, na izlete se odlazi u puno manjem broju i takvo stanje traje do 2017. kada se oko tadašnjeg predsjednika Slavka Pokornog „Slive“ okuplja ekipa entuzijasta koja društvu polako vraća stari sjaj. Puno se radi u domu, organiziraju se tri planinarske škole, jača izletnička sekcija, a daruvarski planinari posjećuju mnoge planine u Hrvatskoj i inozemstvu.

Posebno je uspješan projekt „Svake godine za 1000 m više“ jer se od 2017. godine s usponom na Stol u Sloveniji ponovo krenulo u više gorje. Iduće godine popeli smo se na Piz Boe, 3152 m visok vrh u Dolomitima, godinu nakon toga najviši vrh Dolomita – Marmolada 3343 m i tom je prilikom čak 30 planinara pod našim vodstvom bilo na vrhu. Popularnosti planinarstva uvelike doprinosi i osnutak Obiteljske sekcije koja organizira zajedničke odlaske djece i njihovih roditelja u naše gorje ili na udaljenije planine.
Ipak, treba posebno spomenuti izlet vlakom u Lipik. To je po broju izletnika najveći organizirani odlazak na jedan izlet u razdoblju poslije Domovinskog rata. Te subote čak 110 ljudi uživalo je u zajedničkom putovanju vlakom i sigurno je to događaj koji je ostao u sjećanju svih onih koji su na njemu sudjelovali. Nažalost, u vrijeme najvećeg uzleta, pojavom pandemije Covid-19, aktivnost društva uvelike je usporena, ali ne i u potpunosti zaustavljena.
Najveći napor usmjeren je da se ideja planinarstva održi, a kad su okolnosti dozvoljavale išlo se na izlete u Gorski kotar, Velebit, Ivanščicu, Medvednicu, planinarilo Slavonijom i naročito našim gorjem.

Poznata planinarska imena

Mnogi Daruvarčani bili ili jesu članovi našeg društva. Često su to cijele obitelji i lako se može dogoditi da ću nekog izostaviti, ali možda da spomenem samo neke. Jako je teško pronaći dokumente iz sedamdesetih i osamdesetih godina, pa ako nekog ispustimo to svakako nije iz neke loše namjere. Pedesetih i šezdesetih se godina javljaju imena koja i danas pamte mnogi stariji sugrađani. Tako su predsjednici društva bili Antun Švajger, Zlatko Jurenac, Đuro Markuš.

U zapisima se spominju Ernest Primc, Oto Kmoniček, Miroslav Gjurin, Marijan Trop, Adam Sotonica, Veljka i Ljubomir Vladen, Franjo Doležal, Josip Knytl.
Specifičnost planinarenja je i da su često uključene i cijele obitelji pa svakako treba spomenuti slijedeće: Sohr, Car, Sviderek, Segin, Borojević, Slivar, Mohr, Šimek, Čuhnil, Wirnsberger.
A zadnjih 30-tak godina svojim su radom svakako ugledu društva doprinijeli i Vlatko Šulentić, „Sliva“ Slavko Pokorny, Vladimir Sonički, Julijus Kolaček, Nada Novotni, Dubravka Vukelić, Vladimir Lukačin, Josip Prević, Zdenko Herout, Ivica Madaras, Narcis Smojver i mnogi, mnogi drugi.